lirska proza o ljudskoj čežnji za istinskom povezanošću
Zašto ljudi gledaju samo svoju korist? Zašto je društvo građeno tako da je fokusirano samo na materijalnu dobit i zašto je širenje emocija prikazano tako da čim se nekom otvoriš, znači da si slab?
Sve je manje istinski dobrih ljudi. Svi gledaju svoj put i pokušavaju se ne uplitati u tuđe živote, a čak i kad upoznaju nove ljude uvijek su skeptični jer u današnje vrijeme nažalost trebaš paziti s kim se družiš. Ali zašto je to tako? Društvene mreže, internet i laka komunikacija uništile su pravu ljudsku čežnju za povezanošću. Nitko više ne izlazi iz svoje zone komfora i svima je "odlično", ali su zapravo užasno nesretni iznutra. Svima nekako fali to doba kad si se istinski mogao povezati, u doba kad su postojali samo flip phones i kad je trebalo 5 minuta da se učita stranica na internetu, u doba kad si mogao nekog zaustaviti na hodniku i početi pričati bez da bude čudno. Doba kad je upoznavanje bilo nešto normalno, a ne danas kad se upoznavanje temelji na dodavanju ljudi na društvene mreže prije nego što ih uopće upoznaš i istinski shvatiš kakve su osobe.
Duboko u nama je to nešto, ta čežnja da se međusobno povežemo, da se upoznamo, da se volimo, da se družimo i da budemo istinski povezani.
Temelj ljudske povezanosti je otvorenost i ranjivost. Većina ljudi se nikome ne želi otvoriti i čuva sve u sebi jer se boji da će se to iskoristiti protiv njih. Nažalost, istina je da postoje ljudi koji se lažno prikazuju i da uvijek postoji ta šansa da se tvoja ranjivost iskoristi protiv tebe, ali ono što je najbitnije je da bez te ranjivosti nikad se ne može stvoriti prava povezanost između osoba.
Jednom kad stvoriš istinsku povezanost, i jednom kad shvatiš koliko je krhka, je dan kad shvatiš da na ovom svijetu imamo samo jednu priliku i da ju trebamo iskoristiti. Najveći dar koji imamo je mogućnost biti netko. Osjećati. Voljeti. Zašto onda ne iskoristimo to? Svi se zatvaraju u sebe, umjesto da otvore vidike, vide koliko je zapravo sreće, ljubavi, mira u svijetu za kojeg bi drugi rekli da je užasan. Nekad nam se čini da nema poante voljeti i širiti ljubav ako drugi vide i šire samo mržnju, ali je poanta da koliko god nekima nije stalo, trebamo biti oni kojima je. Imamo tu jednu priliku, i ja bih radije da ju iskoristimo da širimo ljubav i sve emocije koje nas grade kao osobe, koliko god nas to čini ranjivima, jer je to temelj ljudske prirode i povezanosti, bez koje bi svijet bio puno tmurniji.
Život je prolazan, pun sretnih, ali i tužnih trenutaka, koji su ovdje da ih dijelimo i da učinimo svijet koji je već u tolikom konfliktu, malo boljim mjestom. Svatko ima svoju percepciju života, ali jedno je svima zajedničko - osjećajnost i čežnja za ljudskom povezanošću.