oduvijek mi je bila smiješna ona izreka “s kim si, takav si”, dok nisam shvatio da uvijek sa sobom nosimo dio drugih.
tuđe najdraže pjesme, tuđe zagrljaje, tuđu nadrudžbu u meku.
neki ljudi ti u život uđu sasvim slučajno i ostanu zauvijek uz tebe. a neki samo odjednom nestanu.
netko te može toliko povrijediti a netko te može i naučiti kako i zašto treba voljeti
i da, istina, nekad se teško nosit s time da netko tko ti je nekad bio toliko drag više nije u tvom životu. ali jednom shvatiš da ljude nikad zapravo ne izgubiš jer uvijek nešto njihovo ostane u tebi.
i baš ima neka ljepota u tome da smo svi bili dio ne samo svoje nego i tuđe priče, čak i da nismo ostali do zadnjeg poglavlja.
svatko s kim se ikad povežeš, svatko s kim podjeliš nešto svoje, svaki događaj koji proživiš. sve te oblikuje kao osobu, oblikuje mozaik tvoje osobnosti.